U Ustavu Republike Crne Gore iz 1992. godine jezik Crnogoraca naziva se srpski. Do tada se ustavno imenovao kao srpskohrvatski. S raspadom SFRJ srpskohrvatski se napusta u svim njenim republikama u kojima je bio zvanican. Hrvati se definitivno opredjeljuju za hrvatski, Srbi za srpski, Muslimani (Bosanci) za bosanski jezik. Tako su od cetiri naroda, kojima je srpskohrvatski bio sluzbeni jezik, jedino Crnogorci u "svoj" najnoviji Ustav unijeli da im maternji jezik nosi ime drugoga naroda i nacije, sto je naucno i politicki neodrzivo. Dok je bio na snazi, na pojam srpskohrvatskog jezika gledali smo kao na konvenciju prihvacenu na Novosadskom dogovoru iz 1954. godine. Ali, bilo je jasno da je zakonito: ime svakog narodnog, odnosno nacionalnog jezika izvire iz bica naroda, kao njegovog tvorca. Ime jezika odredjuje njegov sadrzaj koji uvijek pokazuje da je to jezik ovog ili onog naroda, odnosno nacije. Narodnosno ili nacionalno atribuiranje i nominiranje stiti svaki jezik od razgradnje i asimilovanja. Stoga svi slovenski jezici, izuzev jezika Crnogoraca, nose svoje etnicko, nacionalno ime. Sa tanovista nauke, ne postoji naucni razlog, a sa stanovista interesa Crne Gore politicki razlog da se crnogorski jezik ne imenuje, naucno i ustavno-pravno, svojim imenom.  

Pod pojmom crnogorski jezik ne podrazumijevamo sistemski poseban jezik, nego jedan od pomenuta cetiri naziva (crnogorski, srpski, hrvatski, bosanski) kojim Crnogorci imenuju svoj dio stokavskog sistema, koji zajednicki bastine sa Muslimanima, Srbima i Hrvatima. To je njihovo prirodno pravo, koje je neotudjivo. Dakle, mi ne prihvatamo, jer je nenaucno a politicki stetno, da se crnogorski jezik predstavlja i tretira kao podvarijanta, dijalekt srpskoga jezika. 

Crnogorski jezik geneticki, tipoloski i strukturno gledano nije nista drugo do podsistem, varijanta, slovenskog jezikckog sistema, markantno oformljen u prepoznatljiv narodni jezik zavisan od postanka i razvitka Dukljana (Zecana) - Crnogoraca. Kao takav, taj jezik ima svoje fonoloske, prozodijske, morfoloske, sintaksicke, semanticke, leksicko-frazeoloske, pravopisne i druge posebnosti, vlastitu istoriju i knjizevnu samopotvrdu. Isto vazi i za srpski, hrvatski i bosanski jezik.

Danas se crnogorski jezik, u Ustavu RCG tretira kao srpski jezik, pa se tako sve njegove posebnosti potiru, a knjizevna i prakticna realizacija ukida ili ugrozava. Zato zahtijevamo da se u Ustavu RCG jezik Crnogoraca imenuje kao crnogorski jezik, sto je naucno ispravno, a politicki neophodno. Ustavnim preimenovanjem crnogorskog jezika u srpski, de jure se Crnogorci preimenuju u Srbe, sto predstavlja lingogenocid nad crnogorskim narodom. Apelujemo na crnogorsku kulturnu i naucnu javnost da se prema svojemu jeziku odnosi kao prema vidu sopstvenoga postojanja i da ga njeguje, vrjednuje i proucava na nacin kako to rade kulturni i civilizovani centri, jer je to jedan od bitnih uslova slobode i opstanka.